KRATKO I ŠILJATO

 

 

NA GAZIMESTANU

Evo to se desilo na Kosovu polju na dan boga Vidosava tamo neke godine. Sultan Bajazit je jednim udarcem ubio tri muve. Ubio je oca, brata i neprijatelja. Sve je to završio kako kažu „letnji dan do podne“. Valjda je zato dobio nadimak „munjeviti“. Onda se vratio kući otišao u harem i povalio sve žene koje su mu ostavili otac i brat i odmah doneo  odluku da povali i najmladju      ćerku svoga neprijatelja. Jednu savršenu pobedubedu krunisao je  neizmernim zadovoljstvom.

 

Mesto na kome je pobio one  koji su mu smetali  prozvali je „Gazi“  verujući da su se sve same delije poklale na tom parčetu livade. To lepo ime „Gazimestan“, polje junaka,  ostalo je do dana današnjeg i zaludjuje svakoga sklonog neznanju i fantazijama.

 

Od toga dana brojimo dane robovanja. Tako su nam punili glave dok smo bili mali. Kada smo postali veliki  objasnili   su nam  da su te godine ropstva krive za sve što nije kako valja u narodu i državi koju smo nekako skrpili. To je moguće, ali kada si veliki može i drugčije da se misli a ko je voljan i da nauči nešto. Da nismo bili ovakvi kakvi jesmo ne bi ni robovali tolike godine. Biće da nam je to robovanje dobrodošlo posle slobode pod namanjićkim krvopijama i gulikožama.

 

Narod je danuo dušom i savio glavu pa uzeo da radi jer mu je ostajalo više, a svaka šuša koja je mislila da je bogomdana nije mogla tek tako da se istriše i globi. Pametni i sposobni su mogli da uče i napreduju i da se popnu do samog sultana ako su vredeli. Oni kojima su zdravi interesi bili preči od lažne ljubavi okrenuli su ćurak naopako, oni koji su pišali uz vetar otišli su da služe one koji ih nisu mnogo zarezivali. Tamo su kroz koju godinu prigrlili ono što su svojevremeno pljuvali. I ti su našli neki interes, a priče koje su proturali služile su da savest dovedu u red sa interesom.

 

Godine su išle a „Gazimestan“ je postao lepa priča za sitnu decu i senilne starce. Šta se tamo sve dešavalo i ko je koga, zašto i zbog čega i ko je sve bio tamo i ko nije došao, a onda ko je okrenuo ledja i digao ruke, pa ko je zakasnio, sve je to uvijeno u priču i pesmu jer niko nije hteo da stvarnost zapiše jer bi ispalo da je toga dana na tome polju bilo malo junaka a više trgovaca.

 

Ono što je stiglo do nas zamlaćuje ljude i deli ih i služi kao što je i tada služilo da jedni imaju više a drugi manje. Samo niko ništa nije u grob odneo i to nikako da se nauči jer alavost i pamet ne idu zajedno.

 

Ta godina i taj dan kada smo izgubili slobodu pominje se najviše po junaštvu i po izdaji. Jedni su izginuli i postali junaci, drugi su ostali živi i bili izdajice. Oduvek je to tako, ali mi smo morali nekog da okrivimo za sve ono što toga dana na tom poljančetu nismo mogli ili nismo umeli da uradimo.

 

Tu su se mnogi skupili da se pobiju. Svi koji su došli imali su dobar razlog da budu tu. Na kraju jedino važno je bilo to što su neki otišli sa razbojišta a neki ostali. Ruku na srce, sve je to trica i kurčina. Bilo pa prošlo. I ovo naše će da prodje i neki će posle ohoho vremena da ispredaju budalaštine o nama i onome što smo prčkali dok smo gazili zemlju.

 

Problem je što ima mnogo onih koji nikako da se odvoje od budalaština i manu fantazija nego se drže kao pijan plota.

 

GENERALI IZGUBLJENOG RATA

Sedeli smo na terasi, u dvorištu Čedine kuće. Tamo sedimo kada je sunčano, pijemo kafu i trtljamo svakojake gluposti. Počinjemo sa onim uobičajenim. Šta radimo, pa šta bi radili kada bi mogli, da bi onda preko „Markovih konaka“ stigli i do Kosova.

 

Čim običan razgovor izgubi smisao počinje plač za Kosovom. Ili Mića, ili Čeda, ili već neko, ko je tu sa nama, prospe žal nad izbeglim ljudima, ispljuje se na agresore i agresiju ničim izazvanu, na novi svetski poredak, na tamo neku gomilu dripaca koji vuku konce iz nekog budžaka, a mrze nas jer smo pravoslavni, jer sedimo na raskrsnici svetskih puteva, jer nam pod zemljom leže neslućena bogatstva, jer ovo, jer ono, jer uvek pišamo uz vetar.  Ti tamo su takvi i takvi, pa onda onakvi i pride masoni i nevernici. Ponekad se pomene i neko ime tek da se uputi psovka na pravu adresu i želja da „ruski car“ Putin već jedanput stane na put tim  proždiračima poštenog i hrabrog srpskog naroda.

 

Učini se nekad da sve ovo bude malo pa Čeda isuče iz zaborava Druga Tita koji je znao kako sa takvima da izadje na kraj, pa smo pod njim živeli kao bubrezi u loju i svi su nas cenili i pride bojali, jer smo imali vojsku za diku.

 

Tada se dignem i odem. Kažem samo –  Ajd’ zdravo – i idem. Muka mi  je i od Kosova i od Kosovara i svih onih koji samo trtljaju o Kosovu i kosovskim junacima i od onih koji bi da ratuju tudjim dupetom, a nisu sposobni ni pertle da vežu kako treba, nego samo mlate praznu slamu. Muka mi je i od svih pravoslavnih i krivoslavnih, od onih kojima niko ne valja, a samo je dobra njihova glupost, neobrazovanje, lenštiluk i inadžiluk. Muka mi je od tih koji su studirali po dvanaest godina a posao dobili jer im je tatko bio udbaš ili nešto slično.

 

Muka mi je i od dobrog života pod Titom jer sam živeo u njegovo vreme, muka mi je od onih koji ga spominju i kunu se njime. Muka mi je od tih koji su živeli i žive od nemačkih para, a pljuju i psuju tu istu Nemačku, a bar dvaputa godišnje idu tamo kod rodbine da se ogrebu za vajdu.

 

Posle toga dugo ne odlazim tamo, mada svakoga dana prodjem, barem jedanput, pored Čedine kuće po raznim poslovima. Nekad se i sretnemo pa progovorimo po koju reč, nismo se svadjali, te svako okrene na svoju stranu.

 

Verovatno sam šljisnut, ali do guše mi je trabunjanja  domoljuba iz ladovine koji su za ovoga rata zavlačili  svoje dragocene guzice u najdublje rupe čekajući da prodje zlo, pa da glatko zasednu na meko i udobno.

 

Tu skoro, jedan takav strateg uzeo je da vrišti na sva usta isturajući negdašnju dobrotu i junaštvo ispredajući o  čuvenim „Bagrdanskim položajima“ gde vojska koja ih drži uvek dobija bitku. Ne znam ko ga je tome naučio, ali zaboravio je da kaže da Bagrdanski tesnac leži u sred Srbije i da smo obrali bostan ako tu branimo zemlju. A, uzgred, čini mi se da niko nikad nije vodio bitku oko Bagrdana i Morave koja se valja pod brdom. Što će neko da se penje na brdo kad mu je široko polje sa druge strane vode i može da ide gde i kako mu je volja,  a još ga ta ista voda štiti od onih na brdu.

 

Gde god da se okreneš sve vojskovodje. Slavimo pobede a groblja zatrpaše zemlju, narod se stanji i osta samo škart. Ako samo nastavim da pominjem budalaštine koje su nas dovele na ivicu propasti a slave se kao izuzetna dela izuzetnih ljudi ima da zatrpam ovo pisanje i da zabrazdim u glupost i neću nikako da se iskobeljam. U gomili izuzetnosti samo nam je izuzetna glupost.

 

Ne znam da li da plačem ili da se smejem, mada nikakva vajda ni od plakanja ni od smejanja. Samozadovoljnost u bedi duha ne može ničim da se razbije. Meni ostaje da se zavučem u svoju kapljicu i da se u njoj brčkam do mile volje. Glave, znanja i obrazovanja neću da se manem, niti da pasem travu sa krdom koje blejeći ide pod nož.

 

Kako da shvatim i prihvatim nemisleće fantaziranje o prošlosti, kako činjenice i argumente ostaviti u tami podruma a kuću sutrašnjice dizati na dogmatskom proseravanju. A vlast i narod samo ispredaju i raznose iz dana u dan budalaštine i što je najgore veruju u u svoje laži.

 

Bolest, samo bolest i ništa više.

 

VILJUŠKA OD ZLATA

Nije mi jasno ko je prvi pomenuo tu nesrećnu zlatnu viljušku. Nemanja je jeo zlatnom viljuškom, a Barbarosa je turao ruke u čanak. E, da, oko tog Nemanje i Barbarose pominju neku svilu i kadifu i sirovu kožu. Ovaj prvi se kupao u zlatu, a onaj drugi u blatu.

 

Takve budalaštine su nam prvo uturili u glavu kad su spomenuli susret cara Fridriha Barbarose i župana Nemanje. Pa Nemanja je mogao da obuče i bademantil, bio je na svome, barem se to tako kaže, Barbarosa je bio na ratnom pohodu podosta daleko od kuće pa nije nosio dreške za kurčenje nego ratnu opremu, a koža je bila deo oklopa. Kako bi se danas reklo – vojnička uniforma.

 

Da se manemo vojske i da se zadržimo na ždranju. Ako je Nemanja priredio svečani ručak nije valjda servirao samo viljušku za sebe. Ako je to uradio bilo bi neuljudno i nikako u skladu sa našim čuvenim gostoprimstvom. Ako nije ima dve onda je to proseravanje. Drugačije ne može da se kaže. Bio je bedaživa koja se trti tamo gde joj nije mesto. Na kraju o tom Nemanji može mnogo da se kaže što nije na nivou zlatne viljuške i svilenih gaća.

 

Nemanja je bio i prošao, a priča o zlatnoj viljuški šeta se tako generacijama i zaludjuje narod, pa svi misle da su velmože i bogom dani jer je tamo neko nekada imao zlatnu viljušku ili je nije imao.

 

Ako je ta viljuškabila statusni sibol i odraz bogatstva i gospotstva dotičnog, taj je osim priče o zlatnoj viljuški mogao i da ostavi nešto značajnije, pa da se govori o veličini i snazi države kojom je upravljao. Koliko ja vidim sve što je postigao moglo je da stane na vrhu te viljuške.

 

Doduše, povećao je groblja i smanjio broj stanovnika. Neke je pobio a neke isterao, jer nisu hteli da se klanjaju bogu kome je on poklonio svoje verovanje i popu koga je služio. I to se pominje, ali kao veliko i značajno delo.

 

Pominje se da je uz pomenutog Barbarosu osvojio Niš od tudjina i pripojio zemlji, što je ortodoksna laž jer su Srbi, samo drugoga mišljenja držali taj Niš i nisu ga priznavali jer su smatrali da drugi imaju pravo i prvenstvo na vlast u Srbili.

 

Da i to je jedna velika zasluga Nemanje – izbrisati predhodnike da bi svet počeo od njega.

 

Moguće je da je imao tu zlatnu viljušku, jer to što je radio nije mogao sam i bez para, a pare nije nakucao na kršu i kamenu odakle je, bar se tako pominje, već mu je sigurno patron rimski doturao zlato da kupi šljam kojim će da zbriše sve što neće u kolo sa njim.

 

Dobro je to on uradio jer i sada povijamo glavu klanjajući se njemu i dinastiji koju je ostavio, a vode se kao stvaraoci države i svega u njoj.

 

Baš nas je natakao na tu zlatnu viljušku sa koje još zevamo, pa niti mremo, niti živimo.

 

 

TESLA

 

 

 

Tesla,Tesla – tesla, tesla

 

-Tesla je naš.

-Nikako, naš je Tesla, rodjen je u našoj lepoj.

-Koješta, Tesla je naš. Kod nas je postao Tesla, vaš jedino može da bude Nikola, što je i bio dok ga niste oterali.

-Nema ništa od toga, čovek je naše gore list i nemere drugačije.

-Jes. Da je želeo da bude vaš ne bi došao nama. Vi niste hteli njega, on nije hteo vas, i to je to. Čista računica. Nikola vam nije valjao, sad hoćete Teslu. Kasno ste se setili. Znate onu narodnu: posle ..banja nema kajanja. Mnogo smo fini pa nećemo da vam to kažemo u originalu, ali vi ste pametni, bar se dičite time, osetićete i uvijeno. Mi mislimo da Tesla pripada čovečanstvu. Bio mu otac ovaj ili onaj, rodio se tamo ili ovamo, zvali ga vi Srbinom, Hrvatom, ili mi govorili da je Amerikanac, malo ima smisla. Bio je čovek, bavio se time čime se bavio, verovao u ono što je hteo, ne u ono što vi hoćete. Sada je mrtav, njegovi pronalasci koriste ljudima, njegove ideje treba da se dokažu, a pepeo da se razveje svetom.

 

On nije verovao u vašega boga, nije verovao u njihovoga boga, sledio je filozofiju budizma a to nije preduslov da se postane veliki. Samo sposobnost i znanje se vrednuju.

 

Toliko od nas, a vi vadite oči oko svojatanja Tesle do mile volje. Ništa ne možete da promenite ni za jotu.

 

Tesla, Tesla – tesla, tesla.

 

Tesla je prezime naučnika i velikana pronalazaštva – tesla je alat drvodelje i dundjera. Šta je kome po volji. Srbi ga nisu hteli, Hrvatima nije ništa značio, Amerikanci su primali svakog ko je hteo da radi. Kupili su lutriju i dobili premiju. Ko reskira, taj dobija – obično se kaže. Oni su uložili na nevidjeno, pa kad su karte otvorene mogli su sa stola da pokupe šnjur. Nama ni piksla nije pripala. I mi i Hrvati možemo samo kao gladni kučići da obilazimo astal, ali nema šta da padne sa njega. Sve je počišćeno i odneto.

 

I popovi su se uhvatili u kolo svojatanja i navalili da Teslare. Oće ga, pa to ti je. Ako zgrabe njegov pepeo mogu u sveca da ga proizvedu, a možda i crkvu da mu dignu. Sigurno računaju da će uz sve to dobra para da padne. Ostaje samo da se odluče kakav svertac da bude, posan ili mrsan. Prase da se čvari ili gravče na tavče uz ribu. Narodu treba zvečka kojom će da zamaraju ono nekoliko vijuga na mozgu što je ostalo posle višedecenijskog ispiranja mozga. Hleba i izigravanja.

 

Živimo u svetu struja visokih frekvencija, Teslina zasluga. Mnogo kasnijih izuma za osnovu imaju Tesline ideje i ponalaske. Barata se Teslom i kada se pomenu vanzemaljci – neki sumnjaju da je i on vanzemaljac, makar da je sa njima ruku pod ruku. Galaksije žmitkaju da odgovore na Tesline poruke. Neki su hteli, svojevremeno i da ratuju s Teslom. Gruvali su nekakvim Teslinim oružjima koje brišu neprijatelja kao gumicom. Svašta, kao na vašaru – govorila je moja majka.

Da sretneš koga na ulici i pitaš ko je Tesla razmišljaće odkud im je poznato ime. Možda stanuje na kraju ulice ili u zgradi pored, a možda je izbeglica, diler ili narko bos, ko će ga znati. Sada su u modi prezimena bez VIĆ.

 

Tesla, Tesla – tesla, tesla, vapi se po potrebi.

 

Ajde bre, jedan li je otišao u Ameriku. Nismo ni znali dokle će da dogura. Mogao je da kaže šta će sve da izmisli pa da znamo na vreme. Ovako, nije ni ličio na nekog pametnog. Da je imao koga da ga pogura drugo bi bilo. Ispalo je kako je ispalo, ali ne damo ga bre i tačka. On je naš, mi smo njegovi.

 

 

DOLAZI NIBURU

Oni dolaze! To je sigurno, oni dolaze! Čuvajte se ljudi. Svakih tri hiljade godina, otprilike, navrate u goste Zemlji i naprave rusvaj. Čuvajte se ljudi, oni dolaze.

 

Nostradamus i Tarabići su prorekli dolazak. Čudo se sprema za koji dan. Grešnici pokajte se dok vam nije došao crni petak. Pravednici molite se da vam ne  dodje crni petak.

 

Još neki dan pa je sudnji dan!

 

Zapisano je od vajkada, stvorovi iz ko zna kojeg sveta, tamo negde iz pizde materine dolaze po svoje. Dolaze po zlato. Zlatna groznica potresa svemir. Zlato je na ceni, ono se traži. Nemaju svoje pa idu na tudje, a Zemlja je  kao poručena, zlata k’o pleve. Čim spiskaju što su iskopali, evo ih nanovo. I tako, vade i odnose. Malo rade, malo čuda prave. Šta će sada da nam smeste to ni oni ne znaju. Kad napune kese, prvu ujdurmu koja im padne na pamet. Kažem, prošli put su Zemlji smestili Mesec. Ako su  tada dovukli Mesec, ne verujem da će sada samo prašinu da prospu. Ali,  živi bili pa videli.

 

Oni dolaze, videćemo svoga boga.

 

Proroci i vrači, prodavci magle, pogadjači iz šolje kafe crpu zadnje atome znanja i nude sudbinu. Znalci kosmosa, putnici sa Meseca pričaju svoju priču – Gore je sve prazno, nema ničeg – kunu se u oba oka,  ma videli su oni. Sve su to samo priče koje prodaju novine, novinarske patke kratke. Jes.

 

Popovi svih vera i jezika drže se boga i svetih knjiga – Bog je stvorio čoveka po liku svojemu i nikog više. Kad nema nigde nikog kako može neko da dodje. Verujte i na sudnjem danu biće rečeno – kom opanci, kom obojci.

 

Vlast mudro ćuti dok tajne službe skupljaju informacije, prave analize procenjujući sa kojom silom i odakle uljezi dolaze. Zapad sumnja na Istok, Istoku su sumnjive sve strane sveta. Spremaju se bombe svih veličina i vrsta i pojačavaju vežbe specijalaca. Panta rei.

 

Eto, toliko dok ne saznamo više, pa se ravnajte. Naš specijalni izveštač već zvera u nebo i čim se pojave u sazveždju koje nam stoji više glave pokušaće da sazna koje su im namere i naši čitaoci će prvi saznati. Uredništvo je povodom toga angažovalo  babe vračare koje iz sata u sat daju procenu puta i vreme kada možemo da se nadamo gostima.

 

 

Da čitaoci imaju oko čega da saviju misli donosimo popis svih ranijih poseta i dogadjaja koji su promenili svet. Danas dajemo priču o čuvenim rudnicima cara Solomona za koje se veruje da su vanzemaljskog porekla i da je njegovo čuveno bogatstvo samo prašina koju je sakupio posle odlaska dotičnih. Mora da su oni mnogo odneli kada je caru bilo dovoljno ono što im je ispadalo iz džakova. Sve to govori da je naša Zemlja bogata i da ne moramo da brinemo za budućnost.

 

Kada sa vanzemaljcima uspostavimo kontakt i u pregovore uključimo MMF i Svetsku banku možemo da im ponudimo zlato i koncesiju na nekoliko milijardi godina uz prihvatljiv procenat.

 

To su analize i procene našeg ekonomskog stručnjaka, profesora ekonomije i savetnika vlade ključne države na Balkanu. Oni znaju šta je zlato, čak su i pravili viljuške od zlata da njihovi velikaši zadive svetbockajući šnicle i salatu od kiselog kupusa.

 

Idemo dalje i Indusi i Indijanci su imali posla sa tim ispiračima zlata. U Indiji su u svoje vreme onako iz dosade pucali jedni na druge i kao kolateralnu štetu stavnili nekoliko gradova. Indusi se kunu da ne lažu jer su ikopali na svetlo dana njihove pokušaje da prikriju svoje zločine.

 

Indijanci pričaju da su im došljaci rodjaci po ženskoj liniji. Tu rodjačku vezu doduše nema ko ne pominje, pa se pitamo, ovo je stav kolumniste, da im pored zlata možda ne služimo i kao javna kuća. Tek koliko da isprazne jajca posle dugog puta.

 

Toliko o tome. Neki od čitalaca su se već javili i pitaju da li će sami da kopaju ili će da angažuju lokalnu radnu snagu. Pa gde ste videli da se gostima daje u ruke kramp i lopata. Sami će da kopamo, a oni ima da se goste. Šta ako počnu da nas ogovaraju po belome kosmosu, pa izadjemo na zao glas. Ne ide. Gosti su gosti. Uostalom ako zapnemo možda će brže da odu: treba igrati na svaku kartu.

 

Eto, za ovo izdanje toliko. Treba nam prostor za oglase, a imamo i vesti sa uvek nemirnog područja srednjeg Balkana. Tamo se najavljuje povećanje penzija pa je narod pritiso radnje i pijace da poroši ono što je obećano dok ne bude ono – obećanje ludom radovanje.

 

Dakle, kupujte naše novine, dok ih čitate nemorate ništa da mislite. Za jednog prosečnog čoveka nema bolje.

 

 

DOBAR DAN BELGRADE

Dobar dan Belgrade!

Zdravo Belgrade!

 

Ovo će da bude kratko.

Belgarade u spskom jeziku ništa ne znači, ama baš ništa.

Mogućnost je da neko ne ume da izgovori lepo ime Beograd je razumljivo – starnac je. Ali da sami pravimo sprdačinu sa imenom glavnog grada to samo budale mogu i još da se diče tim i ispisuju table na prilazima Beogradu.

 

Dodje mi da iskočim iz kože. Ne trebaju nam neprijatelji da nam se podsmevaju i čine pakosti – tu smo mi. Umemo bolje od njih.

 

Često putujem u Beograd i sve bude lepo dok ne vidim tu usranu tablu sa tom glupošću i niko da se pobuni, i svi ćute. Pa šta mu to Belgrade znači bilmezi jedni.

 

PATIKE ZA BEŽANJE IZ SRBIJE

Goran je vozač viljuškara na stovarištu. Suv je kao pritka za paradajz i radan kao crv. Ima četrdeset godina i svojom fakultetskom diplomom može da obriše dupe.

 

To je stanje.

 

Beznadje mu je sutrašnjica.

 

Radi za cigare, burek i patike. Radi i kada drugi zabušavaju, da mu dan brže prodje. Radi sa povredom kičme. Radi sa osmehom. Kiselim.

 

Nema ženu, nama decu. To znam.

 

Šta ima? To ne znam i ne pitam ga.

 

Goranu šefuje Srdjko. Ima ženu ima dete, žena mu ima rak. I on radi kao crv. Valjda zna zašto radi jer radi za trojicu. I svoj i tudji posao. I on ima osmeh čiji je koren u sirćetu. Svira gitaru i ima bend, samo koja vajda kada mu je život svirnuo i to čvrsto.

 

Ima još jedan. Taj ne pljuje Ameriku, Nemačka mu nije kriva i ne mrzi komšije. I on radi sa osmehom. Nisam ga čuo da mu je teško. Čim je na stovarištu i njemu ne cvetaju ruže. Decu ima i ne znam kolika su mu. On radi za porodicu. Koliko troši na sebe to on zna. Ne mnogo jer radi za minimalac.

 

Svi na stovarištu rade za minimalac. Ne gledam na koju rupu zatežu kaiš, ali ga stežu domaćinski.

 

Ima tu još nekoliko njih i svi rade kao crvi. Zimi oblače po sedam jakni, a leti i kožu skidaju. Ne psuju ni zimu ni leto. Ćute. Nisam čuo da je psovka promenila stanje, osim da je nekom izbila zub. Ako i nešto kažu to kažu u sebi. Uostalom, Srbi su. Oni ćute i čekaju čoveka čvrste ruke koji će da zavede red korbačem. Zato i rmbače, pripremaju ledja i dupe za boj.

 

Stovarište ima i Tajkuna. On dolazi na stovarište jer je njegovo, dolazi jer kući ne zna šta da radi, pije sa mnom viski ili pivo i nalazi manu radnicima. Svi mu nanose štetu nedovoljnim radom. Neke otpušta, a za neke sprema otpust. Govori da su radnici glupi jer da su pametni on bi radio za njih a ne oni za njega.

 

Znači Tajkun k’o tajkun. Paru koju dohvati ne pušta iz ruke bez velike nevolje. Da je drugačije, ne bi imao. Ono, ovaj tajkun nije najgori. Daje platu svakog meseca otprilike u isti datum, poštuje državne praznike, redovno pominje Boga i  svakom radniku čestita slavu. Ja mislim da je dovoljno. Da je bolji postao bi svetac.

 

Šta sam onda ja. Drugar na Tajkuna i podržavam radnike, ali ne kalauzim za njih. Dok oni ćute bio bi budala da ja govorim. Gledam da meni bude dobro, drugi neka drljaju guzicu za svoj boljitak. Nisam cicija: dam savet, ali savet bez zasukanih rukava ne pije vodu.

 

Na stovarištu su i kucovi. Zato sam ja tu. Humanitarac na lamze. Izgleda da me je dok sam bio mali šljisnula mokra čarapa. To mu dođe kao opičen… Kao što rekoh: Toponica kuka za mene. Ko ne zna Toponica=ludnica.

 

Sada dolazi ključno pitanje: zašto patike za bežanje iz Srbije. Pa za početak: gde ćeš bos po trnju? Onda ako si gologuzast ne ide i da si golonogast. Nigde ne puštaju bose, čak ni u papučama. Dakle, patike. One su dobre za trčanje. Ne beži se nogu pred nogu, nego u kas. Opet patike. Jeftinije su od cipela, barem one sa pijace. Tamo ima i jeftinih cipela, ali bežanje i elegancija ne slažu se.

 

Više puta sam pomenuo bežanje. Pa iz Srbije se beži. Iz dobrog možeš da odeš, iz sranja se beži. Iz gulaga se beži, iz logora se beži, od diktature se beži, od mangupa se beži, od krvopija se beži. Beži se glavom bez obzira, što pre i što brže. Ko se okrene pretvara se u kamen kao Lotova žena. Za one koji ne znaju ko je Lot neka pročitaju priču o Sodomi i Gomori.

 

Kad bežati i kako bežati?

 

Odmah  iz petnih žila. Drugačije ne može. Nema oću da bezim, neću da bežim. Inače, ono iza ledja samo čeka da zalabiš bežanje. Ono zna zašto te juri, a ti ako ne znaš zašto bežiš i od čega i koga bežiš, nećeš daleko.

 

Patike za bežanje iz Srbije se ne kupuju, one se stvaraju u glavi. Radjaju se i rastu u mozgu koji shvata tragediju radjanja i života u Srbiji do odluke da treba pobeći što pre i što dalje. Onda ih obuješ i „putuj igumane“.

 

Ne čekaj i ne osvrći se sine.

 

EJ

Ej, otac mi je bio komunista u ratu i to član komiteta. Onda je četrdeset i sedme izašao iz partije. Pričao mi je kada sam bio dovoljno veliki da pazim šta ću i gde da kažem i kome.

 

– Dogovoriće se dvojica i streljaće me tek onako, da bi rekli da su na liniji partije. Nisu samo jednog tako ubili. Puna je zemlja grobova heroja, ispravnih ljudi, koje su pobili da bi oni iskočili. Svi koji su nešto vredeli i imali ugled odjednom su četrdesetčetvrte i pete izginuli na mestima gde neprijatelja nikad nije bilo. Pa Andru su hteli da streljaju samo zato što je rodjen u mestu koje su oni proceninili da je neprijateljsko. Da ja nisam  bio na sastanku, staviše ga uza zid. Nisam tad ni znao Canu. Sa Androm sam bio u skautima, odatle ga znam.

 

 

Nije oteran na Goli otok, bio je mnogo pametniji od partijskih ulizica i denuncijanata. Bio je ilegalac u ratu i Nemci mu nisu ni trag primirisali, a ovi su bili paceri prema Gestapou i Vermahtu. Jednostavno je prestao da odlazi na sastanke, a počeo je da  odlazi u kafane. Pijandure nisu bile opasne za partiju i njenu ideologiju, a bile su i poželjne jer se uz čašu malo mislilo. Znao je sa kim ima posla pa je strategiju i taktiku prilagodio mangupima koji su rat proveli pod suknjama i medju ženskim nogama, a posle su isticali svoje herojstvo i visprenost prilagodjavanja. Takvi su pred kraj rata i posle oslobodjenja vršljali trnje i ubilaji tudjim rukama i levo i desno.

 

Nije to bilo ništa novo. Od kako je sveta i veka svi ratovi su uništavali najbolje, a škart je posle u miru krojio istoriju po svome ćefu i potrebama. Isti mamci i iste udice su hvatale iste idealiste i isti skotovi su ih žrtvovali bogu sudbine.

 

Te misli mi dolaze na pamet dok šetam kucove kada se opuštam oslobodjen gadljivog prisustva ljudi. Kucovi njuvaju a ja se hvatam za neku budalaštinu pa je tumbam i merim iz mnogo uglova, dok se kantar ne smiri pa mogu da vidim život kao golo govno i da je taj koji ga je smišljao bio prvorazredni dripac. Kako je čoveka  sklepao po liku svojemu, ljudi i ne mogu drugačiji da budu. Zato stalno govorim da su svi ljudi monstrumi, samo im treba dati priliku.

 

Ako se vratim na priču o svome ocu i ne odem stranputicom mogu da kažem da je on drugove udbaše ispreskakao kao Milić tarabu premda je morao da muti trag čestim seljenjem iz mesta u mesto, ženidbom i radjanjem dece. Mnogo mu je u toj igri skrivalice pomogao kožni kaput, kakav su samo udbaši nosili, sa kožnim kačketom, Džugašvilijevski izgled i istrebljivajućki stav Djeržinskog.

 

Malo ovo, malo ono, malo Janko i Marko pa su drugovi digli ruke od njega i pustili ga da se davi u rintanju i nezarezivanju. Od plate su on žena, naša majka, nekako hranili i oblačili sebe, mene i sestu. Uz leba kojima su nam  punili stomake otac nam je punio glavu idealima koji su bili samo lepak za mušice, ali njemu su značili mnogo, pa su mu skrojili  život.

 

Nikako nije uspeo da se oslobodi ideja koje su ga vodile kroz rat mada mu je sve bilo jasno čim se prešlo sa reči na dela. Govorio je – Ovi se igraju države – ali je zapinjao da tu državu služi radeći po fabrikama znalački i bez zabušavanja.

 

Kapu dole, i sve bi bilo lepo da nezadovoljstvo naopakim radom drugova nije prenosio u kuću. Često je besneo ali to nije moglo da spreči javašluk koji je carevao na svakom koraku i ćošku.

 

 

Onda su kola države počela polako da se vuljaju nizbrdo.

Drugovi i drugarice su se latili čerupanja pokisle kokoške izmišljajući budalaštine da bi prikrili neznanje, nesposobnost, seljačku prevrtljivost i svoj kurvinski karakter.

 

Igrali su se države dok je publika pljeskala zadovoljna šarenim lažima. Ti koji su dizali ruke dajući mogućnost bagri da igra državnike, da živi u vilama i luksuzu da rasipa državno ili kako se govorilo društveno na igrarije i deli po svetu krv i znoj radnika izigravajući „ Deda Mraza“.

 

Svet je bio oduševljen žongliranjem naših prvaka, barem su naše novine i kasnije televizija tako punile uši neobrazovanom narodu koji misli da je najbolji na svetu i da mu je zemlja bogata i prebogata i da sve pada sa kruške pa može da se isprdjuje do mile volje.

 

Još i sada ima ljudi koji se kunu da su nam tada tekli med i mleko i da smo bili „Džekovi“ a svet se treso i klanjao našem crvenom fundamentalizmu. Najgore je što niko neće da se seti onoga što je pratilo to nazovi izobilje i da se seti dokle je komocija trajala i koliko puta smo brisali nule na novčanicama za to vreme.

 

Kada kažem da smo tada jeli i pili a da je sada došao kelner i rekao – Da naplatim – blenu u mene prave se da im nije jasno o čemu pričam. Ali kada se ujedu za dupe možda će im se razjasniti.

 

Dobro je što mi je otac umro na vreme i nije video kolaps države za koju se borio i rintao. Jer i u ovoj agoniji sinovi i unuci posleratne bagre izvlače i cede zadnju kap državne imovine igrajući na istu kartu kojom su njihovi stari izblefirli ondašnje ljude.

 

Istorija se vrti u krug, a kod nas su ti krugovi uzani i jedni te isti okreću ringišpil, a ostali se samo zabacuju u stranu i podvriskuju kao da je to sav život. Onda kada ringišpil stane jedni posedaju na zemlju da smire okretanje u glavi, a drugi pokupe šnjur i odu.

 

Nazdravlje do sledeće prilike.